Fetus sadrži 23 para kromosoma, tj. ukupno 46 kromosoma. Svaki kromosom javlja se u dvije kopije pa tako imamo dva kromosoma 1, dva kromosoma 2 i tako redom. Prva 22 para kromosoma nazivaju se autosomni kromosomi, dok 23. par kromosoma određuje spol djeteta i on može biti u kombinaciji XX kada je dijete ženskog spola ili XY kada je dijete muškog spola.
Kromosomopatije (anomalije kromosoma) označavaju promjene broja (aneuploidije) ili strukture kromosoma, što obično dovodi do abnormalne ekspresije većeg broja gena.
Učestalost je oko 0.9% kod novorođene djece.
Rizik za postojanje kromosomopatije raste sa dobi majke, te je on 0.2% kod 20-godišnjakinja, 0.25% kod 30-godišnjakinja, 0.55% kod 35-godišnjakinja i 1.5% kod 40godišnjakinja. Moderan način života i sve kasnije odlučivanje za trudnoću dovode i do veće učestalosti.
Najpoznatija i najučestalija kromosomopatija je trisomija (višak) 21.-og kromosoma ili Downov sindrom. Javlja se u otprilike 1/800 živorođene djece, te je uzrok trećine umjerenih do teških mentalnih poremećaja u školske djece. Rizik kod trudnica starijih od 36 godina je 1/300 ili oko 0.33%.
Od ostalih trisomija po učestalosti se izdvajaju trisomije 18-og kromosoma ili Edwardsov sindrom (učestalost 1/5000) i 13-og kromosoma ili Patauov sindrom (učestalost 1/10 000).
Monosomije označavaju nedostatak jednog kromosoma, a najučestalija je monosomija X ili Turnerov sindrom (učestalost 1/2000).
Mikrodelecije su kromosomske anomalije izazvane nestankom malih dijelova kromosomskog materijala, dok su mikroduplikacije kromosomske anomalije izazvane viškom malih dijelova kromosomskog materijala. Na njih otpada 7% svih genetskih anomalija ploda. Neke se pojavljuju češće u određenom dijelu određenog kromosoma i povezane su s poznatim genetskim sindromima. Mogu izazvati pobačaj, anomalije ploda ili usporen rast i razvoj ploda. Većina ih se pojavljuje slučajno, a rijetko se prenose s roditelja na djecu. Mogu se pojaviti bez prethodne pojave u obitelji i bez drugih faktora rizika. Mikrodelecije i duplikacije mogu se javiti u svakoj starosnoj dobi trudnice pa sve trudnice imaju podjednak rizik. Najčešće mikrodelecije su DiGerorge sindrom (učestalos 1/4500) i 1p36 delecijski sindrom (učestalost 1/5000).
Probiri na kromosomopatije mogu biti biokemijski, ultrazvučni, kombinirani i tzv. neizinvazivni prenatalni testovi iz majčine krvi.
Ultrazvučno mjerenje nuhalnog nabora (nuchal transluence – NT) između 11 tjedana i 13 tjedana i 6 dana ima osjetljivost od 64-70% za Downov, Edwardsov i Patauov sindrom, a ukoliko se uključi i prikaz, tj. odsustvo nosne kosti osjetljivost raste na 80%, što znači da ultrazvuk sam neće detektirati 20% ili petinu fetusa sa najčešćim trisomijama.
Ukoliko ultrazvučnom mjerenju nuhalnog nabora pridružimo biokemijske parametre iz majčine krvi bHCG i PAPP-A govorimo o kombiniranom probiru koji ima osjetljivost od 85-90% u detekciji najčešćih trisomija.
Nekad se radio i tzv. četverostruki test probira (quad test) u drugom tromjesječju, najčešće od 15.-20. tjedna, koji je uključivao mjerenje biokemijskih parametara iz majčine krvi: AFP, bHCG, estriol i inhibin A. Osjetljivost testa za detekciju najčešćih trisomija je 80%, a koristio se i za detekciju poremećaja razvoja neuralne cijevi i defekte prednjeg trbušnog zida fetusa. Napretkom ultrazvučne i dolaskom NIPT tehnologije gubi na važnosti.
Neinvazivni prenatalni testovi (NIPT) detektiraju cirkulirajuću DNA fetusa u majčinoj krvi i imaju osjetljivost od preko 99% u detekciji najčešćih trisomija. Također detektiraju monosomije, te pojedine (a najnoviji testovi i većinu najčešćih) mikrodelecije i mikroduplikacije. Obično se mogu raditi od navršenih 10 tjedana trudnoće.
U Poliklinici Veritas radimo kombinirani probir, te Harmony i Symphony NIPT prenatalne testove.
Također, standardno pri svakom praćenju trudnoće vršimo ultrazvučni “mini anomaly scan” i anomaly scan pri kojemu nastojimo detektirati ili isključiti određene specifične ultrazvučne biljege raznih kromosomopatija.
Ukoliko neki od NIPT-ova i/ili kombinirani probir pokažu visoki rizik (1/250 i veći) trudnici se predlaže invazivna metoda prenatalne dijagnostike.
Invazivne metode prenatalne dijagnostike su biopsija korionskih resica (chorionic villi sampling – CVS) i amniocenteza. One daju definitivnu dijagnozu za razliku od testova probira koji određuju rizik. Zahvati se izvode pod kontrolom ultrazvuka.
Biopsijom korionskih resica se uzima mali uzorak posteljičnog tkiva, obično između 11. i 14. tjedna trudnoće, koji se onda šalje na analizu.
Amniocenteza je uzimanje amnijske tekućine, a radi se nešto kasnije – od 15.-og tjedna trudnoće.
Ovi uzorci imaju isti kariotip kao i fetusi, što onda omogućuje detaljnu analizu kromosomskog statusa ploda. Svaki invazivni test međutim nosi rizik spontanog pobačaja, bez obzira da li je plod zdrav ili bolestan, a on iznosi od 0,5 do 1%.
Odluka o invazivnoj dijagnostici je isključivo osobna, odnosno donose ju roditelji nakon provedenih neinvazivnih metoda probira i genetskog savjetovanja.
Danas, kada trudnoća više ne bi smjela biti slučajan događaj, itekako je važno imati zdravo dijete.
